Nakon što je dvadesetak puta pročitao Gašpara Noćnika, Baudelaire je, kako u pismu prijatelju priznaje, došao na misao da i sam pokuša stvoriti nešto slično, pa o Aloysiusu Bertrandu govori kao o svome tajanstvenom i sjajnom uzoru koji ga je inspirirao za Splin Pariza. Zanimljivo, kritika i publika nisu prepoznali vrijednost Gašpara Noćnika u vrijeme kad je objavljen, 1842. godine, pa se prvo izdanje prodalo u svega dvadesetak primjeraka. Razlog valja tražiti u činjenici da je to djelo bilo ispred svoga vremena i pomalo je zbunjivalo čitatelja naviknutog na drugačije estetske vrednote. Bertrandova originalnost i stvaralačka snaga očitovali su se na novom području: prvi je uočio mogućnost zasebnog lirskog izražavanja prozom i tako »izumio« književni žanr – poeziju u prozi, kako se domislio nazvati svoje prozne, ali poetski nadahnute sastavke, udaljene od uvriježene pjesničke ritmike.
Pjesnici nekih književnih pokreta poslije, proglašavat će ga pretečom, a ta svojatanja Bertranda za starijeg duhovnog rođaka samo potvrđuju da u »Noćnikovim fantazijama« postoje elementi koji lirsku alkemiju ovog »strastvenika ljepote« čine literarno živom i zanimljivom, već gotovo dva stoljeća umjetnički aktualnom, upravo modernom. I baš ta vanvremenska modernost Betrandove lirike, koja je kvalitetom svojevremeno očarala Baudelairea, Mallarméa, Huysmansa, Bretona… sveudilj oduševljava i današnje generacije čitatelja, a takvom izdavačkom izazovu Šareni dućan ni uz najgoru volju nije mogao odoljeti!