»Snob je onaj tko se duboko divi plitkim stvarima« – jedna je od brojnih efektnih definicija iz ove naoko tek duhovite zbirke ljudskih portreta i krilatica, a ustvari svojevrsne razrade svejednako ukorijenjene navade i stereotipa da se pripadnost zajednici mjeri statusom, a vrijednost čovjeka titulom. Autorova izvrsnost, pokazana/dokazana, između ostalog, na Sreći Barryja Lyndona i Sajmu taštine, ovdje je vidljiva ne samo u dovitljivoj vrckavosti, nego i u lucidnom detektiranju – on piše kao moralni anatom, secira društvo perom britkim poput skalpela, istodobno se izruguje i suosjeća, zabavlja i uznemiruje, da bi upozorio na ljudsku iskonsku opsesivno-kompulzivnu žudnju za priznanjem i ugledom.
Danas, gotovo dva stoljeća nakon objavljivanja, ovaj se kultni klasik čita s novom svježinom, jer unatoč silnom znanstvenom napretku i razvoju društva, snobizam je postojan, duboko ukorijenjen, vjerojatno neiskorjenjiv… Rezultat je da smo svakodnevno bombardirani »prevažnim« informacijama o raznoraznim uglednicima i »uzornicima« te neizbježnim celebovima, influencerima i sličnim viralnim »opsjedačima«… jer snobizam ne poznaje granice ni epohe, samo mijenja »stajling i outfit«, dok suština ostaje nepromijenjena. Stoga se Knjiga o snobovima može čitati i kao moralna po(d)uka o skromnosti i samosvijesti – bezmalo zagubljenim vrlinama u društvu koje protežira nametljivo pokazivanje i isprazno pozerstvo. U tom smislu, Thackerayeva knjiga djeluje gotovo proročanski i ne prestaje biti aktualna: čitajući je ne čitamo samo o Engleskoj 19. stoljeća, nego i o našem i budućem vremenu; ona nas poziva da se zasmijemo, ali i zamislimo.