William Blake bio je genijalni osobenjak, izniman pjesnik, slikar, grafičar, mistik, vizionar… daleko ispred vremena u kojem je živio, prije više od dva stoljeća. Bio je inventivan i inovativan buntovnik, u opreci s iskustvima što ih je europski duh upoznao prije njega, te je, da bi se potpunije izrazio, izgradio svoju mitologiju sa svojim likovima, simbolima i alegorijama. Suvremenici najčešće nisu razumjeli njegove osebujne vizije i nazore, tek je rijetkima bio shvatljiv i prihvatljiv, eventualno nekolicini tananih duhova, kao što su bili Coleridge ili Wordsworth (koji je za njega rekao da je »bolesni genij«), pa je uglavnom marginaliziran i smatran čudakom. Jednostavno, bio je izvanvremenski čovjek zasebna kova s izrazitim nedostatkom smisla za uobičajeno i većini normalno, poricao je tradicionalne moralne principe i konvencije koje ometaju duh da se izrazi u potpunosti. Imao je vlastitu viziju života i odbacivao sve što nije bilo u skladu s njom, pa je tako prezirao crkvena naučavanja i vjeru u zagrobni život kao bijednu utjehu za društvenu nepravdu koju je gledao oko sebe te propovijedao religiju umjetnosti.
Zanimljivo je spomenuti vjerojatno najpoznatiji stih iz ovih Grčićevih (prevoditelj, najpoznatiji hrvatski »blakeolog«) Vizija: »Ako se vrata opažanja pročiste, čovjeku će se sve ukazati onakvo kakvo jest, tj. beskonačno«, koji je Huxleyja inspirirao za esej The Doors of Perception, a potonji je Morrisona i ekipu inspirirao za naziv benda! Prije Jima Morrisona i Patti Smith, koja ga je spominjala kao uzor, Blake je prethodio Lautréamontu i Rimbaudu (fantastična petorka u izdanju Šarenog!), a puno prije Poea, Baudelairea i Borgesa otkrio je smisao jezovitog i tajanstvenog, ali i začudne ljepote, kročivši putom preko kojeg ne može pasti sjena vremena.